Svi ponekada imamo i lepe i ružne emocije. Kada smo srećni često taj osećaj delimo sa najbližim osobama. A kada smo tužni, uplašeni, depresivni, besni, povlačimo se u sebe i taj osećaj ne delimo ni sa kim. Potreban nam je savet ili mišljenje nekoga ko je stručan da nam pomogne ali se ne usuđujemo ikoga da pitamo. Razlog znamo samo mi. Od danas na našem sajtu imate mogućnost da uz najveću diskreciju - uz šifru, postavite pitanje stručnjaku psihologu- psihoterapeutu i da pročitate odgovor. Koristeći šifru zadržavate potpuno pravo na diskreciju a stručan odgovor dobijete na našem sajtu u roku od 48h.


Da li vi licno smatrate da je sramota otici kod psihologa?

DA
NE
NEODLUCAN/NA


Rezultati

Ukupno: 602
Juče:

Danas: 602


 

  

PSIHOLOG RADMILA GRUJIČIĆ
psihopomoc2012@yahoo.com

Pratite nas na Facebook-u


Odnosi u Braku

 

Prva klasna suprotnost koja se javlja u istoriji poklapa se sa razvojem antagonizma muža i žene u monogamiji, a prvo klasno ugnjetavanje - s ugnjetavanjem ženskog pola od strane muškog. U najkrućim patrijarhalnim odnosima zahtijev za ženinom monogamijom i apsolutnom polnom vjernošću ide dotle da se žena, poslije muževe smrti, ne smije više udavati ili se od nje čak očekuje da s njim pođe u "vječni život". Primjer toga je običaj "sati" (ind. valjana žena) u staroj Indiji: dobrovoljno spaljivanje udovice na lomači zajedno sa mrtvim tijelom njezina muža. Nehumani oblici ophođenja u "savremenom" braku manifestuju se: dominacijom, eksploatacijom, posesivnošću ili "poricanjem nečijeg prava" i neiskrenošću. U patrijarhalnom monogamnom braku, muškarac iskorištava ženu na trojak način: u polnom životu, u održavanju domaćinstva i brizi o djeci, u imovinskom pogledu kao posjednicu određenog imetka. U takvom braku muškarac smatra svojim pravom da ženi nametne onakav način polnog života kakav njemu odgovara, ne mareći za to da li i ženu zadovoljava ili je ostavlja polno nezadovoljnom ili čak oštećuje njeno psihofizičko zdravlje. Držeći se načela dvostrukog morala, muškarac bez ustručavanja nadoknađuje izvan braka sve nedostatke svog seksualnog života u braku. No nezamislivo mu je da bi i žena mogla postupiti na jednak način uslijed nezadovoljstva onim što joj brak pruža. Patrijarhalno nastrojeni muškarac ne smatra svojom dužnošću da ženu okruži osjećajnom toplinom, da joj pruži ljubav. Ali od nje traži izuzetnu odanost, neprestalnu osjećajnu usmjerenost na njega, pažnju i obzir u svakom trenutku. Drugi oblik iskorištavanja žene je u vidu zahtijeva za samostalnim obavljanjem iscrpljujućih kućnih tzv. " ženskih poslova ". Agonija se nastavlja i onda kad žena postane majka. Patrijarhalno nastrojen muškarac želi da mu žena rodi sina. Ako se to ne dogodi, takav je muž potcijenjuje, vrijeđa, čak i zlostavlja. Kad mu je žena nerotkinja, odbacuje svaku mogućnost da je on krivac za to. A u slučaju da mu žena rodi, takav muškarac ni ne pomišlja da je bavljenje novim članom jednako njegov zadatak kao i majčin. On kao pravi "džentlmen" svu brigu oko djece prepušta ženi, uvjeren da je i odgoj djece takođe "ženski posao", nešto nedostojno muškarca. Svoju očinsku ulogu smatra okončanom kad je oplodio ženu. Da je otac, prisjeća se samo onda kada treba djecu kažnjavati zbog nekih stvarnih ili tobožnjih prijestupa. U patrijarhalno monogamnom braku smatra muškarac svojim "pravom" i da isključivo sam raspolaže ne samo svojom već i ženinom imovinom, onim što je ona donijela u brak, kao i onim što zajedno s njim privređuje u braku. Smiješna je dakle tvrdnja, koju često čujemo, da je monogamni brak najsavršeniji oblik braka. Ako je neki brak zaista valjan, on je nužno i monogaman, jer dvoje ljudi koji su izgradili punovrijednu ljubavnu vezu i zato osnovali životnu zajednicu ne mogu živjeti drugačije nego u monogamiji. No sama monogamija nije nikakav pokazatelj da je brak uspješan; on to ne mora biti ni kada bračni drugovi ostaju za čitavo trajanje braka jedno drugome vjerni ....

Ciljevi i zloupotrebe braka vrlo su različiti. U patrijarhalnim društvenim odnosima svakodnevna je pojava da ljudi stupaju u brak pretežno iz materijalnih interesa. I danas, u ovoj patrijarhalnoj " informatičkoj eri ", mnogo mladih smatra da je glavni cilj braka "dobra prilika". Takvo uvjerenje unosi u njih teška finansijska pozicija u kojoj se nalaze, zatim neodgovorni roditelji i ostala familija ili "dobri" prijatelji koji ih uvjeravaju da brak i nema neke svrhe osim postizanja materijalne sigurnosti. Nametati mladim ljudima takva shvatanja pravi je zločin jer to je isto što i svjesno nagovaranje nekoga da sam sebe unesreći. Nije, na žalost, nikakva rijetkost i da se neka djevojka uda samo zato da se uda, da postigne društveni status udate žene, a ne zato što želi živjeti u prisnoj zajednici sa muškarcem kojeg voli. Isto tako mnogi mladići, pa i zreliji muškarci, u određenom trenutku ustanove da je došlo vrijeme za ženidbu. Tada nastoje naći djevojku koja bi mogla biti pogodna za brak ili se odluči oženiti trenutnom partnerkom, bez obzira na kvalitet te veze. No brak ne može biti sam sebi svrhom. Sklapanje braka radi braka je samo formalan čin i kao takav u životnu zajednicu ne unosi nikakav pozitivan sadržaj. Iako ulaze u brak upravo s tim motivom, mnogi se potajno nadaju da će im on ipak donijeti životnu sreću, da će ostvariti sva njihova maštanja o sretnom braku i zadovoljiti mnoge njihove intimne potrebe. Kontradiktornost njihovog ponašanja nužno ih dovodi do teškog razočaranja. Razlozi koji pojedince podstiču na stupanje u brak radi braka različiti su kako kod muškaraca tako i kod žena. Djevojke su često žrtve predrasuda kojima ih je preopteretila zaostala patrijarhalna sredina. U mnogim našim krajevima, naročito među seoskim stanovništvom, još vlada uvjerenje da se djevojka do određene dobi mora udati. U protivnom, sredina počinje sumnjati u njezine fizičke i psihičke kvalitete, nazivajući je "starom curom". To je izraz primitivnog uvjerenja da je udaja jedini pravi smisao ženinog postojanja! Ako se ne uda u dobi kad je za muškarca najpoželjnija - u cvijetu mladosti - onda je promašila svoj život, pa je prema takvom varvarskom shvatanju treba odbaciti jer ona više nema šta da pruži. I žene koje ne žive pod direktnim pritiskom patrijarhalne sredine često su opterećene osjećajem manje vrijednosti ako do zrelije dobi ne nađu muškarca s kojim bi mogle stupiti u brak. Jednog dana ih počne hvatati panika da će, čekajući onog pravog, ostati neudate. Tu misao mnoge žene ne mogu podnijeti iz dva razloga: straha za svoj ugled i straha od samoće. Unatoč sve potpunijoj emancipaciji žena, u svjesti mnogih pripadnica "ljepšeg pola" još susrećemo uvjerenje da uz svu svoju profesionalnu i društvenu afirmaciju, pa i uz sve svoje ljubavne i polne uspjehe, nisu punovrijedne žene ako se nisu udale. Mislim da ne treba dokazivati koliko je ta postavka besmislena. No nije se lako osloboditi otrova vjekovnih patrijarhalnih pradrasuda. Muškarci se ponekad žene zato što im je dosadio momački život, pa su osjetili potrebu da se "srede", "smire", "uozbilje", "skuće". Ako te uljepšavajuće izraze prevedemo u ono što stvarno znače, onda oni izgledaju sasvim drugačije. Tu se zapravo radi o potrebi muškarca da pomoću braka učini sebi život komfornijim. U određenoj dobi, kod njih se javlja želja da vežu uza se nekoga ko će ih služiti, osloboditi ih niza svakodnevnih briga, skuvati im ukusan ručak, dati im čistu košulju, te mogućnost bezbrižnog provođenja slobodnog vremena. Nije rijedak motiv i želja da brakom osiguraju i redovne seksualne odnose. Jer komotnije je imati uza se ženu koja će u svako doba prihvatiti polni odnos iz "bračne dužnosti", bez obzira na njegov kvalitet nego se truditi oko neprestalnog osvajanja i zadržavanja pored sebe neke hirovite ljubavnice koja bi se svakog trenutka mogla okrenuti i otići drugom muškarcu. Događa se i to da žena, pomoću trudnoće, "uhvati" muža, tj. da ga pomoću osjećaja moralne obaveze prisili na vjenčanje. Teško je povjerovati da će joj on ikad oprostiti što je izvršila takav pritisak na njegovu savjest. Da ju je stvarno volio, oženio bi je, bez obzira je li zanijela ili nije. Takav brak će ubrzo osjetiti opterećenje koje će prerasti u njegovu mržnju i agresivnost prema njoj. Nije rijedak slučaj da i muškarac, služeći se djetetom, uza se veže djevojku i navede je na brak. Mladi ljudi često srljaju u brak radi bjega od porodice u kojoj su proveli mukotrpno djetinjstvo i još mučniju mladost. No kad se sreća u takvom "promišljenom" braku ne ostvari, već se pojavi teško razočaranje partnerom, njihov život postaje jednako katastrofalan kao što je bio dok su živjeli sa roditeljima koji ih nisu znali voljeti, razumjeti, niti poštovati.

Sretan brak, koji je nužno i monogaman, oslobođen je od svih zabluda patrijarhalnosti i dvostrukog morala. U njemu se bračni drugovi osjećaju potpuno ravnopravni - svoja prava i dužnosti u braku smatraju jednakim. Zato u njihovom međusobnom odnosu nema nikakvog iskorištavanja. U polnom životu se jedno drugome predaju iz ljubavi, a ne iz neke bračne "dužnosti". Oboje nalaze u tome izuzetno ispunjenje tek kad osjećaju da su i partnera usrećili. Svoje eventualne poteškoće rješavaju dogovorom, ne prebacujući krivicu jedno na drugo i nastojeći da se oboje založe u rješavanju problema. Među bračnim drugovima koji se iskreno vole nema podijele poslova na "muške" i "ženske". To je stvar njihovog trenutnog dogovora da li će, u određenoj prilici, neki posao u kući obavljati muž ili žena. Isto vijedi i za brigu o djeci. Roditelji koji žive u sretnom braku doživljavaju kao sasvim razumljivo da zajedno njeguju svoju djecu od prvog dana njihovog života, da ih zajedno odgajaju, pomažu im pri učenju, jednostavno rečeno da ih udruženim snagama "podignu na noge". To nikako ne doživljavaju kao vid podijele rada između muškarca i žene. U sretnom braku, djeca se rađaju dogovorom među roditeljima, po njihovoj zajedničkoj želji, bez ikakve prisile jednog bračnog druga. Neželjenu trudnoću nastoje spriječiti, kako se žena ne bi morala izlagati abortusima. Na kraju, u punovrijednom, samom po sebi, monogamnom braku niko nikoga materijalno ne iskorištava. Imovina bračnih drugova je zajednička, ne samo pravno nego i stvarno, bez obzira koliko koji od njih pridonosi. Jer najvrijedniji kapital sretnih brakova jest njihova uzajamna ljubav. Za nju daju oboje jednako i ne može se zamijeniti nikakvim materijalnim dobrima.



 


Sva prava Zadržana Agencija 'Autentik'